Što je najgore u krizi? Bilo što – bilo da se radi o krizi odnosa, ekonomskoj krizi ili krizi srednjih godina? Biblija kaže da je jedan od najgorih grijeha obeshrabrenje jer dovodi do drugih.
U krizi često gubimo vjeru u sebe, svoje sposobnosti, vještine i da će sve to uspjeti, da možemo učiniti nešto za to. I postajemo one žabe koje se utapaju u mlijeku. Iako postoje oni koji čak i u ovom trenutku brzo pomiču šape, miješajući mlijeko u maslac.
Sjećate li se američke krize dvadesetog stoljeća? Nije slučajno što su je nazvali „Velikom depresijom“, jer je bilo teže prevladati depresivno stanje stanovnika.
Kad ne vjerujemo da u ovoj situaciji možemo nešto promijeniti, prestajemo nešto raditi. Ležemo i pripremamo se za smak svijeta.
No što ako se ovaj naš osobni kraj ne dogodi sutra, već za 10, 20, 50 godina? Hoćemo li tu ležati?
Kad ne vjerujemo da možemo nešto promijeniti u vezi, jednostavno odustanemo od toga jednom zauvijek. Rastrgamo sve što nas veže vjerujući da ćemo se tako riješiti boli. Ali bol se samo pogoršava. Takve rane nikada potpuno ne zarastaju, ostavljajući ožiljke na svom mjestu zauvijek. A ponekad su te rane upaljene tijekom života i truju cijelo tijelo.
Kad ne vjerujemo da se možemo pronaći i ostvariti, prestajemo pokušavati, prestajemo tražiti i pokušavati. Sami sebi stavljamo točku unaprijed, a ujedno i tijekom cijelog života. Istodobno, potajno zavidimo onima koji su smogli hrabrosti biti svoji, koji su učinili ono što bismo i mi sami htjeli.
Kad ne vjerujemo da možemo izaći iz dugova, ostvariti svoje materijalne želje, ponekad prestajemo ulagati napore i radimo potpuno. Svejedno, ništa neće uspjeti – i mi poniremo dublje u ponor.
Toga se jako dobro sjećam. U trenutku našeg bankrota, malodušnost je postala najstrašnija, prestali smo pokušavati otplatiti dugove, samo smo teška srca čekali da nam se sve oduzme. Prestali smo pokušavati postići dogovor, napustili smo sve projekte, povukli se u sebe i sažalijevali se. Umjesto da rješavam probleme, sklupčala sam se u krevetu i plakala, grdila muža, krivila njega i cijeli svijet. Iz tog stanja žrtve bilo je najteže izaći. Iščupajte se za kosu, kao što je to učinio barun Munchausen. Izađite iz svoje močvare malodušnosti i vjerujte da je to ipak moguće-sreća u odnosima, materijalno blagostanje i samoostvarenje.
Najlakši način da postanete žrtva. Spustiti šape i spremiti se na smrt nije tako velika stvar. Vrlo brzo možete slomiti sve izgrađeno. No, hoće li biti moguće iznova izgraditi nešto iznova na tim ruševinama? I hoće li za to biti dovoljno snage?
Svoju lijenost i apatiju pravdamo da je kriva kriza. Ne pokušavamo prevladati svoje poteškoće, ponekad stanemo uz mali brežuljak i jecamo da se ne možemo popeti na njega. A mogao si napraviti samo tri koraka i biti tamo. Padamo u oči i lažemo, sažaljevamo se i žalimo se na nepravdu svijeta, iako možete samo podići i ustati. Spakirajte se i ustanite.
Unaprijed odbacujemo sve ideje – ništa od toga neće biti, u dvorištu je kriza. Zašto pokušavati učiniti nešto ako je rezultat unaprijed poznat? Drugi će ljudi također pomoći i objasniti da nije vrijeme za isticanje, vremena su strašna, morate kupiti vrećicu šećera, tri vreće krumpira i sakriti se.
Ne dajemo priliku – niti jednu – našim odnosima, hobijima, talentima i idejama. Jednostavno zbog njihove malodušnosti i nerada. I tako sve dobro što bi nam se moglo dogoditi može proći pored nas.
Zamislite samo da ste hodali cestom i odjednom iz nekog razloga posrnuli i pali u jarak uz cestu. Ako izađete iz nje, vidjet ćete da se nasred ceste nalazi, na primjer, prekrasna kuća, jednako lijep princ ili samo čarobni štapić. Čekaju vas, ali ih ne možete vidjeti iz jarka. Uopće. Išli ste svojim putem i jasno ih vidjeli. No, nakon što su pali, odmah su se uvjerili da ih nema, oni su samo fatamorgane i nema potrebe za izlaskom. Istovremeno, vaši snovi nisu nigdje otišli, tamo vas još čekaju. Ali za to morate ustati – i doći do njih.
Postoji jedna izreka koja je posebno relevantna u krizi: učinite što morate i dođite što možete.
Nastavite vršiti svoju dužnost. Samo naprijed. Vjerujte dalje. Nastavi živjeti. Ne odustaj. Čak i ako se čini da se ništa dobro neće dogoditi. Nemojte se obeshrabriti.
Bogatstvo se zapravo ne sastoji od novca. Ne samo novac. I od stotina i tisuća stvari koje imamo, ali koje se ne mogu kupiti ni za kakav novac. Na primjer?